Bez riječi o guslama, nijedna priča o crnogorskoj muzici i folkloru ne bi bila potpuna. Kao narod sa dugom istorijom, Crnogorci su bili svjedoci velikih događaja i dešavanja kroz koja su gradili svoje postojanje i državnost. Istorija se morala pamtiti, velikani Crne Gore čuvati od zaborava, pa se svaki detalj i događaj, svako čojstvo i junaštvo pretakalo u pjesmu i postajalo dio tradicije i legende koja će vas svojom mističnošću i ljepotom zavesti. Pjesmom se hrabrilo, slavilo, tugovalo, a gusle su bile tu da svojim toplim tonom doprinesu svečanosti. Sve ovo je upravo ono što vodiči Lipske pećine pričaju svojim posjetiocima, priča o tradicionalnom crnogorskom instrumentu je neizostavan dio pećinske ture.

Godine 1865. Crnu Goru je posjetio i poznati francuski naučnik, istoričar i publicista Fransoa Lenorman, da bi nakon toga objavio više radova o Crnoj Gori. Najpoznatija je njegova obimna studija „Turci i Crnogorci“, u kojoj u VI poglavlju, na slijedeći način, veliča heroizam i slobodu Crnogoraca: “Prošlost Crne Gore prikazala nam se kao epopeja više vjekova u kojoj blješte podvizi neobičnog heroizma dostojnog pjesme i gusala, koji je inspirisao narodnu muzu ovih gorštaka”. Nijesmo se mogli oduprijeti, a da naše divljenje ne podijelimo sa čitalačkom publikom, smatrajući da za jednu zanimljivu knjigu postoji dosta materijala u naporu sa kojim su Crnogorci osnovali i održali svoju slobodu.

Sa Vama dijelimo interesantan turistički blog koji je napisala Sanja Mitrović 2018. Godine koji nosi naziv „Guslama protiv zaborava“. Mi bismo takođe dodali naziv „Pećinskom formacijom protiv zaborava“. Da, upravo tako. Nakit Lipske pećine, nezaobilazne turističke atrakcije Prijestonice Cetinje, je veoma raznovstan. Ono što znamo jeste da su nekada seljani dolazili u pećinu po vodu, da bi se lakše orjentisali davali su različite nazive pećinskim ukrasima. Otuda naziv gusle, kao jedan od najinteresantnijih pećinskih ukrasa koji možete vidjeti u okviru naše Pećinske ture. Mnogi posjetioci Lipske pećine sa uživanjem slušaju priču o guslama, kroz ovu neobičnu formaciju upoznaju se sa našom kulturom i tradicijom.

Za svakog Crnogorca, gusle su i dalje svete. Gusle su sačuvale našu istoriju od zaborava, sve dok se nisu našli oni koji su usmenu tradiciju zamijenili pisanom riječju.

U doba kada je još uvijek veliki dio naroda bio nepismen, jedini način prenošenja istorijskih događaja sa jedne generacije na drugu bio je uz zvuke gusala i plamen vatre. Guslari, ti narodni autori, inspiraciju su tražili u istinitim podvizima sunarodnika, slavnim događajima, bitkama ili čak mukama svakodnevnice. Epske pjesme, izvedene na specifičan način, uz ekspresivne tonove i nevelikim tonskim varijacama ovog instrumenta sa samo jednom strunom, zavisile su uveliko od pjevačkih sposobnosti guslara. Njegov glas trebao je da nadomjesti siromašnu podršku instrumenta koji će odigrati ključnu ulogu u stvaranju kolektivnog sjećanja i narodnog jedinstva. Najveći broj pjesama izvođenih uz gusle nastao je u vrijeme borbe protiv Osmanlija. Guslari, koji su istovremeno bili i autori, izvodili bi svoje pjesme pred okupljenim narodom, željnim bodrenja u teškim vremenima i slavih primjera kojima će se rukovoditi. Dio publike je istovremeno bio zadužen i za kontrolu kvaliteta: preživjeli svjedoci nekog događaja pomno su pratili da li guslar odstupa od činjenica i burno negodovali ukoliko bi se utvrdilo da je tako. Gusle su jedno divno i dragocjeno svjedočanstvo burnih vremena, u kojima je jedan, ne sasvim bogat, narod uspio da sačuva duh, slobodu i odupre se najmoćnijoj sili svoga vremena. Slušati gusle uživo, uz ozbiljan ton i stav guslara, ne ostavlja ravnodušnim ni danas, kako lokalno stanovništvo, tako ni turiste.

Jeste li znali?

Ne postoji koncenzus kada je u pitanju porijeklo ovog instrumenta. Još uvijek nije poznato da li su ih ovdje donijeli Sloveni ili su došle sa islamskim kulturnim talasom. Arapski putopisci izvještavali su o tome da su ih Sloveni koristili još u desetom vijeku. Međutim, gusle nisu nacionalni istrument samo Crne Gore već i drugih balkanskih zemalja, pa se mogu naći i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, čak i Albaniji. Instrument ima specifičan oblik, a izrađuje se samo rukama najvještijih majstora koji poznaju obradu drveta i njegove akustične osobine. Pravi se najčešće od javorovog drveta koje se najprije treba osušiti (za šta je potrebno oko godinu dana) da bi se krenulo sa obradom. Gusle se sastoje od muzičke kutije koja je presvučena životinjskom kožom (kozjom ili ovčjom), na koju se nadovezuju vrat i izrezbarena (ukrasna) glava. Na glavi se nalazi regulator napetosti žice koja se sastoji od 30 konjskih dlaka, baš kao i na gudalu. Od motiva koji se najčešće sreću na glavi gusala u Crnoj Gori nalazimo dvoglavog orla, pjesnika i vladara Njegoša, planinu Lovćen, jarca sa izraženim rogovima, konja, pa čak i zmiju, kao i geometrijske elemente. Izvođenje pjesama uz gusle zahtijeva veliko umijeće. Pri sviranju gusala njihovo tijelo se polaže na koljena (u krilo), dok dugačak vrat pridržava dlan jedne ruke. Drugom rukom se „gudi“.

Kroz pjesmu, uz gusle, Crna Gora je očuvala dio sebe iz davno prošlih vremena, kao malo koja evropska zemlja.

Autor: Sanja Mitrović, link do originalnog teksta