Od davnina na ljudski um se gledalo kao na vrtešku snalažljivosti. Svijet nekada nije bio tako velika stanica mogućnosti. No, priroda je uvijek bila darežljiva a čovjeku je nudila sve što mu je bilo potrebno za opstanak.

Pećine u prošlosti nijesu predstavljale ono što i danas: Magične forme vrijedne jedino divljenja. One su, pak, u prošlosti za čovjeka predstavljale uslov za preživljavanje u onim vremenima kada nadzemni svijet nije bio u stanju da zadovolji sve čovjekove potrebe. Pećine su bile jedino mjesto gdje se hrana može odložiti i sačuvati. Osnov preživljavanja.

Pećinske galerije koje mi danas posmatramo romantičarski, te savršene prirodne uvale na pećinskim obodima, mjesta puna magije, u prošlosti su bile savršeno mjesto za još jednu »policu« unutar prirodnog frižidera.

Zašto je tako? U ne tako dalekoj prošlosti, ljudi su živjeli bez električne energije, njihov prirodni instikt je hrlio ka mogućnosti očuvanja hrane. Do hrane se mnogo teže dolazilo a naši preci znali su da ono što imaju moraju i sačuvati. Naši preci bili su istraživači i znali su da temperatura u pećinskim odajama ostaje mahom nepromijenjena, jer kao što znamo to su mračne i hladne prostorije, smještene duboko pod zemljom. A to je bilo više nego dovoljno za skladištenje hrane. I tako su ljudi počeli koristiti te dragulje prirode, pa pećine za njih postadoše čuda koja neovisno o svojoj ljepoti, čovjeku sačuvaše taj zalogaj najljepšeg obroka.

Ono što je interesanto jeste da i danas u nekim crnogorskim (otuđenim) selima možemo vidjeti ovakav primjer korištenja pećina. Da li je to duh prošlog vremena i dalje živ? Ili i dalje postoje oni koji se ne mogu oglušiti o tom pozivu prirode.

Naposlijetku, širokogrudan je zagrljaj Majke prirode i sve dok je budemo osluškivali, svjedočićemo njenim čudima koja će nam postati opipljiva.

Pridružite nam se u još jednom blog postu, predlažemo da saznate koji magični ukrasi krase naše podzemlje: Stalaktiti i stalagmiti u Lipskoj pećini.