Autor fotografije: Predrag Vučković

Putnik koji je želio da stigne u našu zemlju u XIX vijeku započinjao je svoje putovanje u gradu Rijeci, koji je u to doba pripadao Austriji, gdje bi se ukrcao na jedan od brodova koji su isplovljavali za Kotor, a kasnije se iz Kotora put mogao nastaviti pješice do crnogorske prijestonice Cetinje, jednog od najposjećenijih mjesta u Crnoj Gori. Tokom plovidbe, prva usputna luka bila je Zara (Zadar), u to vrijeme glavni grad Dalmacije. Nakon toga slijedio je Split, poznat po italijanskom nazivu Spalato, jedan od najljepših gradova na Jadranu. Treća stanica prije uplovljavanja u Kotor bila je dubrovačka luka Gruž.

Raskošno putovanje, na kojem su se smjenjivale luke, živopisni zalivi i priobalni gradovi, završavalo se najljepšim doživljajem – veličanstvenom slikom Bokokotorskog zaliva. Francuski putopisac Gzavije Marmije pripisuje Boki takvu ljepotu, da smatra kako ona sama zavrijeđuje ovaj dugačak put: „Ono što Boka kao ime označava zapravo nalikuje ušćeu rijeke, slika je i prilika najljepšeg norverškog frojda koji, krivudajući u različitim pravcima i slijedeći obrise planina, vodi od Kotora ka moru.“ I Francuz Pjer Marž opisuje Boku na sličan način. On kaže da je Boka kotorska svojim oblikom „ogroman frojd, najveći, najljepši i najimpozantniji od svih na Dalmatinskoj obali.“

Od 1838. godine počinje redovan parabrodski saobraćaj od Trsta do Kotora, što je olakšalo dolazak putnika u našu zemlju.

Na obalama Bokokotorskog zaliva putopisci su uočavali ruine starih utvrđenja, gradova, a nad njima planinske litice Orjena, Velje greda i Vrmca, i velinčanstvenog Lovćena. Da bi nakon plovidbe Bokom uspjeli da stignu do Crne Gore, morali su, neizostavno, proći najstarijom crnogorskom stazom.

Jedan od putnika koji se iz Kotora uputio ka Cetinju bio je Vilhelm Ebel koji u svom putopisu „Dvanaest dana u Crnoj Gori“, pominje da mu je bio potreban siguran čovjek koji bi ga otpratio do Crne Gore. Ebelu je bio dodjeljen vodič Petrarka kojem je Crna Gora, kako navodi, bila dobro poznata. Put za Cetinje, navodi Ebel, bio je mukotrpan, pa su svu pažnju usmjerili na njega i nisu imali priliku za razgovor. Penjali su se sa jednog kamenog bloka na drugi, sa kojih su mogli lako da se okliznu: „Takav put nisam mogao ni da sanjam. Penjanju i veranju nije bilo kraja i koliko sam daleko mogao da sagledam izgledalo je da će biti još gore.“ Međutim, ovaj putnik bio je oduševljen pogledom na morski zaliv Kotora, kao i na planine od sjevera do juga. Dolje je mogao vidjeti ne samo najveće tvrđave nego i mnoga druga mjesta oko morskih zatona: „Okolina Škaljara ličila je cvijetnom vrtu , samo morski zatoni jezeru, a mjesta Stoliv, Prčanj i Muo, na strani okrenutoj Jadranskom moru, bila su lijepo naređana po istom redosljedu kao što smo to vidjeli iz broda u prolazu kod našeg dolaska. Brda koja su zatvarala Zaliv odslikavala su se kroz šarolika osjenčenja sa bojama vode i visinama Krivošija koje su još bile pokrivene snijegom. U daljini treperilo je lijepo Jadransko more, a na krajnjoj granici horizonta ispod magličastih oblaka krila se obala Apulije. Stajali smo i gledali. Išli smo i ponovo stali. Ponovo smo gledali prema Apuliji i nanovo krenuli, i nismo mogli da se nauživamo.“ Ovim čarobnim putem, zaključuje Ebel, morali su da prođu svi stranci koji su htjeli da posjete Cetinje.

Ebel u svom djelu piše i o nalogu koji dobio od Petra II Petrovića Njegoša po kome ga on upućuje u istraživanje Lipske pećine, danas nezaobilazne atrakcije Crne Gore. Više o Ebelovim pripremama za istraživanje Lipske čitajte u našem narednom blog postu, a u prozoru Ture saznajte više o terminima posjete kako biste isplanirali svoj obilazak jedne od najposjećenijih atrakcija Cetinja.